Cjeloživotno obrazovanje jedna je od poluga fleksibilnijeg tržišta rada o kojem se sve više govori. Dodatno obrazovanje radnicima na tržištu trebalo bi dati dodatnu sigurnost u pronalaženju posla. Međutim, lako je od radnika tražiti da ulaže u svoja znanja i vještine, ali se nitko ne pita tko će to cjeloživotno obrazovanje financirati. Podatci kazuju kako je u programima cjeloživotnog učenja svega 2,3 posto građana Hrvatske u dobi od 25. do 64. godine života. Istovremeno je europski prosjek devet posto, s tim da je razvijanjem niza programa cjeloživotnog obrazovanja EU pred sebe postavila cilj da do 2010. godine u obrazovnim programima sudjeluje 12,5 posto građana.
Može li uopće prosječni radnik u Hrvatskoj od svoje mjesečne plaće izdvajati za neki od programa dodatnog obrazovanja? Prema podatcima Fine, prosječna plaća u listopadu iznosila je 4.579 kuna.

Nedostižni tečajevi
Ako je naš radnik, samac, primio toliku plaću, za pokriće minimalnih mjesečnih troškova života prema potrošačkoj košarici morao je izdvojiti 1.584 kune. Nakon pokrića režijskih troškova, prijevoza, troškova prehrane i higijene u novčaniku mu je ostalo 2.995 kuna. No, naš prosječni radnik vjerojatno je podstanar, ili pak otplaćuje stambeni kredit. Ako je podigao, primjerice, 50 tisuća eura stambenog kredita na rok otplate od 30 godina, njegov mjesečni budžet "stanjuje se" za dodatnih 2.111 kuna. I u rukama mu "slobodne" ostaju 884 kune. Matematički, naš bi radnik taj novac mogao uložiti u vlastiti razvoj i upisati neki tečaj jezika. Za dvije tisuće kuna, naravno isplaćenih u što više rata, radnik si može priuštiti 70 sati engleskog ili nekog drugog stranog jezika godišnje, ako ga pohađa u grupi. No, ako baš i ne može fiksno planirati svoje slobodno vrijeme, a takvih je radnika u zemlji sve više, onda bi strani jezik morao pohađati na individualnim satovima. Učenje jezika "jedan na jedan" kreće se od 136 pa do 180 kuna po satu. Odluči li se za najjeftiniju varijantu, radnik bi sa svojih 884 kune mjesečno mogao platiti 6,5 sati stranog jezika.
No, tako je to kada se gledaju prosječni statistički podaci. U praksi, naš radnik s prosječnom plaćom samo za režije stana od pedesetak kvadrata u Zagrebu mjesečno plaća 1.200 kuna režija, a kad se na to pridoda kredit, hrana, troškovi higijene, prijevoza, ispadne da nema ni za pristojnu prehranu, a kamoli za dodatno obrazovanje. Tako bi on samo teoretski sebi mogao priuštiti prekvalifikaciju ili stjecanje dodatnih znanja koja će mu se upisati u radnu knjižicu. Primjerice, web dizajner može postati za nepunih četiri tisuće kuna, ili za 689 kuna kroz šest mjesečnih rata. No, kako nikakvih informatičkih znanja nema, prije mora proći i tečaj osnova informatike, što će ga prosječno stajati približno tisuću kuna.

Zahtjevi poslodavaca
"Rado bih upisala neki tečaj stranog jezika ili kompjutorski tečaj, ali to je nemoguće. Nakon što poplaćamo sve tekuće obveze, ne ostane nam niti za kupiti kvalitetan komad odjeće, a kamoli za dodatno obrazovanje", objašnjava nam jedna od naših sugovornica u ranim tridesetima. Riječ je o članici mlade tročlane obitelji koja se nakon godina podstanarstva uspjela skućiti. Od ukupno 12 tisuća kuna ulaznih sredstava te obitelji, na kredit, režije, vrtić i sate ritmike za dijete odlazi ukupno 8.200 kuna mjesečno, dok na hranu potroše preostalih 3,5 tisuća kuna. "Sve nam to ode na hranu. Odjeću rijetko kupujemo, ni na što drugo ne trošimo", kaže nam naša sugovornica.
Prema jednom od istraživanja na tržištu rada većina poslodavaca smatra kako bi njihovi zaposlenici morali razvijati komunikacijske i prezentacijske vještine, a gotovo 60 posto poslodavaca kao potrebno područje profesionalne edukacije navodi strane jezike. Management, vještine vođenja, nova marketinška znanja, prodajne vještine, informacijska tehnologija (IT), područja su u kojima radnicima nedostaje znanja i vještina. Poslodavci u IT sektoru i financijama najviše ulažu u dodatno obrazovanje svojih radnika. Međutim, od velikog broja radne snage očekuje se da sami ulažu u sebe. A kada to i odluče, vrlo često im poslodavac ne omogući slobodno vrijeme za obrazovanje.

Za prekvalifikaciju sedam tisuća kuna
Među traženijim majstorskim zanimanjima su vodoinstalateri, plinoserviseri, instaleri grijanja i klima-uređaja. Da bi se nezaposleni radnik s nekim drugim srednjoškolskim obrazovanjem neinteresantnim tržištu rada, prekvalificirao u neko od "perspektivnih" zanimanja, mora prikupiti šest tisuća kuna. Naime, upravo toliko stoji prekvalifikacija ili doškolovanje za primjerice vodoinstalatera, a troškovima šestomjesečnog obrazovanja treba dodati i tisuću kuna za završni ispit. Ukupno bi tako nezaposleni radnik za prekvalifikaciju trebao izdvojiti sedam tisuća kuna.

(Autor: Gabrijela Galić)

Izvor: www.glas-slavonije.hr