Na hrvatskom tržištu rada sve je češći interes, posebno malih poslodavaca, za zasnivanjem radnog odnosa s radnikom na nepuno radno vrijeme. Postoji primjerice potreba za dodatnim radnicima samo petkom i subotom uvečer ili pak samo u jutarnjim satima. Nije to hir poslodavaca, već potreba koju nameće sve bliža europska tržišna utakmica i racionalizacija troškova poslovanja. U postupku pridruživanja Europskoj uniji te prilagodbe radnog i socijalnog zakonodavstva, Hrvatska će morati uvažiti direktive i preporuke Europske unije, između ostalog i u dijelu kojim se regulira takva vrst rada. Međutim motivi za to nisu samo europske direktive, već i mjere koje će nezaposlenima olakšati ulazak u svijet rada.

Minimalni uvjeti
Iako Hrvatska ima formalno regulirano takvo zapošljavanje, ono u praksi ne funkcionira. Zakon kaže da je u Hrvatskoj rad za dva i više poslodavaca moguć samo ako netko radi s nepunim radnim vremenom koji ukupno ne smije trajati duže od najdužeg punog radnog vremena, odnosno 40 sati tjedno. Međutim, u ovom hrvatskom slučaju takva vrsta rada neisplativa je i za poslodavca i za posloprimca. Kako upozoravaju u HUP-u, bez obzira zaposlio poslodavac osobu na puno ili nepuno radno vrijeme, on za njega plaća jednake doprinose za zdravstveno osiguranje kao da radi 40 sati u tjednu. Zadnjim promjenama Zakona o radu uvrštene su europske odredbe koje bi trebale omogućiti takav rad, ali pritom nisu osigurani ni minimalni uvjeti kako bi one u praksi funkcionirale. Da bi se to riješilo, HUP predlaže da se prvo u promjene zakona o zdravstvenom osiguranju uvede pravilo prema kojem poslodavac te doprinose uplaćuje samo prema odrađenim satima. Isto bi se tako trebalo i praktično urediti uplaćivanje doprinosa za mirovinsko osiguranje, prema kojima bi radnik koji godinu dana radi polovicu punoga radnog vremena stekao pravo na šest mjeseci mirovinskog staža. Rad s nepunim radnim vremenom institucija je koju je i EU prvenstveno uvela zbog pronatalitetne politike. Tako se po isteku porodiljnog dopusta majkama koje žele raditi i pridonositi budžetu svoje obitelji pruža mogućnost da rade nekoliko sati dnevno ili po osam sati dva do tri dana u tjednu, što bi svakako riješilo i dio problema za hrvatske rodilje. Takav rad idealan je i za starije osobe koje žele ostati aktivni, izvanredne studente ili za osobe s posebnim potrebama. Ovom odredbom tržište rada se fleksibilizira, otvara se mogućnost većeg zapošljavanja isključenih i trajno nezaposlenih skupina u društvu, a oni pritom koriste sva prava iz radnog odnosa.

Više žena
Kod nas se najčešće umjesto sklapanja ugovora o radu s nepunim radnim vremenom, koristi se ugovor o djelu, često i nezakonito, dok u razvijenim zemljama Europe, posebno u Skandinaviji, različiti oblici rada u nepunom radnom vremenu čine 20 posto udjela u ukupnoj zaposlenosti. Prema definiciji Međunarodne organizacije rada, rad kraći od 36 sati tjedno smatra se radom u nepunom radnom vremenu. U zemljama Europske unije radnici zaposleni s nepunim radnim vremenom prosječno rade 25 sati tjedno. Najviše zaposlenih na nepuno radno vrijeme je u Nizozemskoj, čak više od 45 posto. U toj zemlji čak tri četvrtine zaposlenih žena radi s nepunim radnim vremenom, a u svim europskim zemljama, bez iznimke, relativno je više žena koje rade u nepunom radnom vremenu. U Hrvatskoj od ukupno zaposlenih žena njih 11,1 posto radi s nepunim radnim vremenom, a od ukupno zaposlenih muškaraca njih 6,8 posto radi u nepunom radnom vremenu. Podatci iz godišnjih Anketa o radnoj snazi za prethodne tri godine ukazuju da je relativno najviše zaposlenih s nepunim radnim vremenom u poljoprivredi, slijede uslužne djelatnosti, a najmanje je zaposlenih s nepunim radnim vremenom u industrijskim djelatnostima.

(Autor: Ksenija Puškarić)

Izvor:www.poslovni.hr