Za prekovremeni rad radnik ima pravo na povećanu plaću, ali zakon ne određuje iznos povećanja, već upućuje da se to pitanje uredi kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Uobičajeno je da se prekovremeni rad plati 50 posto više u odnosu na redovni rad.

Zakonska zabrana rada u trgovini nedjeljom posljednjih mjeseci puni medijski prostor i zaokuplja političku javnost. U sjeni suprotstavljanja zagovornika i protivnika zakonskog uređivanja radnog vremena trgovine na malo ostaju zanemarena pitanja pravne regulative prekovremenog rada u Hrvatskoj. Opća je ocjena da se kod mnogih poslodavaca zlorabi institut prekovremenog rada, a mnogi ga poslodavci uopće ne evidentiraju. Te je tvrdnje teško i argumentirati i osporavati, jer Hrvatska nema propisa koji uređuje obvezu evidentiranja radnog vremena radnika. Ta tvrdnja u formalnom smislu nije točna, jer je još uvijek na snazi bivši savezni Zakon o evidencijama u oblasti radnih odnosa, preuzet nakon osamostaljenja, izrađen još potkraj osamdesetih godina.

Odredbe tog propisa su zastarjele i gotovo neprovedive, jer su koncipirane u potpuno drugačijem režimu radnih odnosa i plaćanja rada radnika. Radno vrijeme radnika nije samo ekonomska kategorija koja izravno utječe na troškove poslovanja i produktivnost rada. Trajanje radnog vremena utječe na zdravlje radnika, a time posredno i na troškove zdravstvene zaštite. Osim toga, može biti jedan od načina rješavanja visoke nezaposlenosti. Zbog svih tih razloga, institut radnog vremena nije samo pitanje važno predstavnicima radnika i poslodavaca. Prekovremeni rad i preraspodjela radnog vremena su iznimke u odnosu na režim redovnog odvijanja procesa rada.
Pri tome se radi o dva instituta koja se ne mogu međusobno supstituirati, jer je prekovremeni rad radnika dozvoljen samo u slučaju više sile, dok se preraspodjela radnog vremena mora unaprijed predvidjeti. Zakonom o radu propisana su ograničenja pri uvođenju prekovremenog rada i pri donošenju odluke o preraspodjeli radnog vremena. Cilj tih ograničenja je da se prekovremeni rad svede na najmanju moguću mjeru, kao iznimka u slučaju izvanrednih okolnosti. Problem je, međutim, u tome što unatoč zakonskim okvirima nitko ne prati, niti kontrolira što se u praksi događa, pa se slijedom toga ne poduzimaju nikakve mjere protiv onih koji propise krše. A svi sudionici tržišta rada imaju interesa ograničavati prekovremeni rad, iako je u pojedinačnim slučajevima prekovremeni rad prividno isplativiji od novog zapošljavanja.

O rasporedu odlučuje poslodavac

Prema Zakonu o radu najdulje radno vrijeme može biti najviše 40 sati u tjednu. O rasporedu radnog vremena odlučuje poslodavac. Ako je raspored radnog vremena određen posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, poslodavac je pri odlučivanju o organizaciji procesa rada i rasporedu rada radnika dužan pridržavati se odredbi tih akata. Pri donošenju odluke o rasporedu radnog vremena poslodavac je dužan pridržavati se zakonom propisanih ograničenja te o svojoj odluci pisano izvijestiti radnike. Ako je kod poslodavca utemeljeno radničko vijeće, poslodavac je prije donošenja odluke o rasporedu radnog vremena dužan provesti postupak savjetovanja s radničkim vijećem.

Poslodavac mora najmanje tjedan dana unaprijed obavijestiti radnike o rasporedu radnog vremena ili o njegovoj promjeni. Ovisno o zahtjevima procesa rada, poslodavac može donijeti odluku o različitom rasporedu za različite dijelove procesa rada. Tako primjerice može utvrditi drugačiji raspored za radnike koji rade u smjenskom radu, a drugačiji za administraciju koja radi u jednoj smjeni. Isto tako, ako poslodavac obavlja više različitih djelatnosti, može utvrditi drugačiji raspored rada primjerice za proizvodnju, a drugačiji za radnike koji rade u maloprodaji. Ili, pojedine kategorije radnika po prirodi posla imaju potrebu za drugačijim rasporedom rada od ostalih radnika, kao npr. čuvarska služba, vatrogasci, zaposleni u javnom prijevozu...

Dok je prekovremeni rad dopušten samo u slučaju izvanrednih okolnosti koje poslodavac nije mogao unaprijed predvidjeti, preraspodjela radnog vremena moguća je u svim situacijama kada je priroda posla takva da zahtijeva dulji rad u jednom vremenskom razdoblju i kraći rad u drugom razdoblju. Radnici u jednom razdoblju rade dulje do 40 sati u tjednu, a u drugom kraće, ali ukupno prosječno radno vrijeme u razdoblju preraspodjele iznosi najviše 40 sati u tjednu. Preraspodjelu radnog vremena u pravilu uvode poslodavci koji obavljaju djelatnost sa sezonskim karakterom poslovanja (graditeljstvo, turizam, poljoprivreda).

Prekovremeni rad u slučaju više sile

Prekovremeni rad ne smije biti pravilo u poslovanju, već iznimka dozvoljena samo u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega posla i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe. Zakonska je pretpostavka da je kod prekovremenog rada riječ o izvanrednim okolnostima koje poslodavac nije mogao na vrijeme predvidjeti, pa od radnika zahtijeva rad u radnom vremenu duljem od punog, kako bi se izbjegla šteta u poslovanju. Nije zakonita situacija da radnik kontinuirano u duljem razdoblju radi prekovremeno. Takva situacija upućuje na potrebu zapošljavanja novih radnika. Radnik je dužan na zahtjev poslodavca raditi prekovremeno. Kod hitnog prekovremenog rada poslodavca ne obvezuju odredbe o obvezi obavještavanja radnika o rasporedu rada tjedan dana unaprijed.
Radnik koji radi prekovremeno ima pravo na povećanu plaću za taj dodatni radni napor.

Zakon ne određuje iznos povećanja plaće za prekovremeni rad, već upućuje da se to pitanje uredi kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu (obveza za poslodavce koji zapošljavaju više od 20 zaposlenih) i ugovorom o radu. U dosadašnjoj praksi sklapanja kolektivnih ugovora uobičajeno je da pravo na je plaća za prekovremeni rad 50 posto viša u odnosu na plaću za redovni rad. Radnik ostvaruje pravo na povećanje plaće samo za fond radnog vremena odrađen u prekovremenom radu.

 

Ako je prekovremeni rad istovremeno i rad u dane blagdana, rad nedjeljom, noćni rad ili rad u nekim drugim posebno određenim otežanim radnim uvjetima, moguće je da zaposlenik osim prava na povećanu plaću za prekovremeni rad ima i pravo na povećanje plaće po osnovi tih drugih otežanih uvjeta. U slučaju kad je povrijeđena neka odredba o ograničenjima u trajanju ili uvođenju prekovremenog rada, zaposlenik može o tome obavijestiti inspekciju rada i zahtijevati poduzimanje mjera u odnosu na poslodavca. Inspekcija rada ima velike ovlasti u svezi s prekovremenim radom radnika jer prekovremeni rad predstavlja opasnost za zdravlje i radnu sposobnost radnika, a istovremeno i smetnju povećanju broja ukupno zaposlenih.

Kad je prekovremeni rad zabranjen ili ograničen

• Radnik smije prekovremeno raditi najviše deset sati na tjedan. Ako radi u prekovremeno dulje od četiri tjedna neprekidno ili više od 12 tjedana tijekom kalendarske godine, poslodavac je o toj činjenici dužan obavijestiti inspekciju rada
• Zabranjen je prekovremeni rad radnika mlađih od 18 godina, radnika koji rade na opasnim i po zdravlje štetnim poslovima na kojima ih ni uz provedene mjere zaštite na radu nije moguće zaštititi od štetnih utjecaja te roditelja koji radi skraćeno radno vrijeme zbog njege djeteta s teškoćama u razvoju
• Dozvoljen je prekovremeni rad samo uz njihov izričit prethodni pisani pristanak za trudnice, majke s djetetom do tri godine starosti i samohrane roditelje s djetetom do šest godina starosti
• Ograničen je prekovremeni rad svih radnika kod određenog poslodavca ako prelazi 10 posto ukupnog radnog vremena u određenom mjesecu.
 

Kada i kako je dozvoljena preraspodjela radnog vremena

• Ako je predviđena kolektivnim ugovorom ili ako je utanačena sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca
• Ako je poslodavac pribavio suglasnost inspektora rada za preraspodjelu radnog vremena
• Ako je preraspodjela uvedena kolektivnim ugovorom, može trajati najdulje do 60 sati na tjedan;
ako je uvedena sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca ili na temelju suglasnosti inspektora rada, tada u razdobljima duljeg rada radno vrijeme radnika može iznositi najviše do 52 sata na tjedan
• I u slučaju preraspodjele radnog vremena, poslodavca obvezuju odredbe o pravu radnika na odmor između dva radna dana u trajanju od najmanje 12 sati, što znači da dnevni rad smije trajati najdulje 12 sati
• Iznimka su punoljetni radnici koji rade na sezonskim poslovima u poljoprivredi, trgovini i drugim neindustrijskim djelatnostima. Kod njih odmor između dva uzastopna radna dana može iznositi najkraće 10 sati
• Za radnike koji rade na sezonskim poslovima u industrijskim djelatnostima također je dopušten radni dan od najdulje 14 sati, ali je za industriju takav režim rada ograničen na najdulje 60 dana u kalendarskoj godini
• U svim slučajevima preraspodjele radnog vremena poslodavca obvezuju odredbe o pravu radnika na najmanje jedan dan tjednog odmora
• S obzirom na to da se preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra prekovremenim radom, poslodavac nema obvezu platiti ga uvećano u odnosu na redovni rad.

 
Piše: mr. sc. Marija Zuber, savjetnica-urednica u časopisu Računovodstvo i financije
mzuber@rif.hr
Izvor: www.liderpress.hr